Srbin nekršten ne biva

O popisu 2011. govore: Atesti Srbije: Marin Gligo i Vlada Milovanović – Sizif, Srđan Milošević, istoričar, Biljana Stojković, biolog, Stevan Filipović, filmski reditelj, snimatelji: Željko Bajić i Marko Petrović, video montaža: Petar Savić, CORAX, Peščanik 2011.

transkript: http://pescanik.net/content/view/7580/171/

Comments
  1. Ima li na ovom sajtu neka emisija ili tribina ili bilo sta sto je nalik na stavove neistomisljenika? Bilo bi jako zanimljivo gledati suocavanja u direktnim dijalozima.sigurno je nekada neka emisija i bila o tome pa ako moze da se nadje i stavi.Podrzavam sve ovde receno ali opet nema draz kada pricaju svi sto isto misle.Pa ako moze da ovo izgleda kao predlog.

    • Nije loš predlog. Dobili smo izazov za debatu sa ljudima sa pouke.org, pa ako ne budu bežali od izazova biće i tako nešto.

      Ali, u principu, ovo je moj lični vLog na koji ja ponekad postavim neke klipove koji se slažu sa temom…

  2. volela bih i ja da čujem stavove neistomišljenika. jedino ne bih volela da slušam neistomišljenike koji umesto stavova iznose verovanja u čuda tipa Snežana i 7 patuljaka, ustajanje iz mrtvih i slične bajke. mislim na ozbiljne neistomišljenike u koje nikako ne podrazumevam kreacioniste, popove itd.

  3. Evo jednog teksta koji sa filozofske strane posmatra pitanje da li Bog postoji ili ne. U tekstu se navodi više mišljenja. Ja bih jedino izuzeo Tomu Akvinskog jer je on ipak bio sveštenik pa je manje objektivan. Svi ostali pokušavaju da se izuzmu iz hrišćanskog pogleda na postojanje Boga i podignu razmišljanja na viši nivo. Mada, generalno, zaključak teksta možda nije onakav kakav bi prosečan ateista želeo da bude.

    Autor teksta je Mr. Bojan Jovanović (izvor: blog Bgsvetionik):

    ”Živimo u vremenu novoga srednjevekovlja, prema definiciji ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva. Danas je religija, tačnije, religizacija, postala fundamentalni globalni proces. Sve više je, takođe, prisutna politifikacija religije, ali i obrnuto, iako još uvek latentno, politika postala religija. Jednovremeno, religija doživljava eksploziju mnoštva sekti, kultova i fetišizma. Ali taj se raspad, naime, bezbrojna atomizacija religijskih formi, zapravo pokazuje kao deo opšteg procesa unifikacije i začetak globalne meta verske fuzije.

    Istinska ili otkrivena religija, kako je nemački folozof G.V.F. Hegel definisao hrišćanstvo, nalazi se danas, naizgled paradoksalno, na udaru dve oprečne vizije sveta-ateizma i (post) modernog teizma.

    Sa strane recentne religizacije, koja se vodi i pod hrišćanskim imenom i izgovorom, hrišćanskoj se doktrini već dugo, dugo vremena sistematski i sistemski pripisuje zastarelost, ili nesposobnost i nespremnost da se modernistički preobrazi.

    S druge strane, ateistički sistemi i svesti, optužuju hrišćansku teoriju i praksu za, takoreći, necivilizovanost, kao da bi hrišćanskoj svesti, prema tim optužbama, trebalo da pripadne odredba primitivnosti. Drugačije formulisano, hrišćanski welt an schaung se vezuje za stanje neobrazovanosti i ono se u takvim kritikama zasniva kao preduslov i predikat hrišćanskog i hrišćanstva.

    I, kao što je lako uvideti, iako naizgled međusobno dijametralne, naznačene invektive, ili pozicije-kontra hrišćanstva, konvergiraju u dvostrukom smislu te reči. Suprotno invektivi zastarelosti, u oba njena oblika, treba izneti na videlo contradictio in adjecto, položen u temelj tvrdnje da je otkrivena religija – hrišćanstvo prevaziđena.

    Međutim, najvažnije je, zapravo, na filizofski način se vratiti jednom fundamentalnom pitanju, koje ipso facto involvira i sve druge odgovore, ili, svetlošću svoje istine, razgoni mrak laži koja se lukavo legitimiše atributom svetlosti, na pozadini i preduslovu noći kulture i karaktera.

    Potrebno je, naime, opet i opet, vratiti se pitanju svih pitanja postoji li Bog?

    U analizi i istraživanju koje kao svoj cilj ima odgovor na to primodrijalno pitanje, prvo treba ukazati na jednu vrlo raširenu i svesno i nesvesno, takoreći prihvaćenu zabludu. Naime, radi se o tome da je problamatika nauke o Bogu, već odavno proskribovana, i negativno određena od strane naučnog pogleda na svet i njoj upodobljenog sveta i svesti. Kaže se da verovanje u natprirodno Biće pripada stanjima nepismenosti, neobrazovanosti i nezrelosti, ontogenetske i filogenetske.

    Upravo takvim stavovima i «specifikacijama», u svom skrupuloznom istaživačkom postupku, bavi se nemački savremeni teolog Hans King, u studiji pod nazivom «Postoji li Bog»? Da bi odgovorio na nezavistan i objektivan način na postavljeno pitanje, King razmatra one osnovne savremene teorije i učenja, koja na najdirektiji način, s jedne strane određuju modernu misao, s druge strane osporavaju istinitost religije, kroz osporavanje egzistencije Stvoritelja. Tako, ovaj teolog opširno razmatra učenje po kome je vera i postojanje Boga, nešto što pripada detinjstvu čovečanstva, i projekcija je očevog lika. Takođe, analizira se i druga doktrina, po kojoj je religija «opijum za narod», i koja je homologna predhodno napomenutom učenju psihoanalitičke sekte. Na kraju, posle stotina strana ispitivanja argumentacije, opširnog izlaganja i iznošenja sopstvenih autorskih dilema, nemački teolog zaključuje, posle svega, da Bog, ipak, postoji.

    U našem sopstvenom traganju za odgovorom na to isto pitanje – postoji li Bog?- najbolje je ukazati da, suprotno lukavom vezivanju religije i regresije, neobrazovanosti i religioznosti, nema ni jednog značajnog filozofa koji nije poznavao i priznavao Bogu egzistenciju, štaviše, ta je egzistencija Božja često temelj njihovog filozofskog sistema. Tako, na primer, kod sv.Tome Akvinskog, važan deo njegove filozofije, predstavljaju dokazi o postojanju Boga. U skladu sa učenjem da razum nije u neskladu sa dogmama vere, ovaj teolog – folozof je zastupao stav da je Božje postojanje moguće dokazati na, uslovno rečeno, racionalan način, ne dedukcijom iz dogmata i kanona, već filozofskim posmatranjem i promišljanjem, a posteriori. Na primer, jedan od tih dokaza je «dokaz iz kretanja». Mi čulnim opažanjem saznajemo da se kreću mnoge stvari u svetu, i svet u celini. U tom smislu «svaka stvar koja se kreće pokrenuta je od nečeg drugog». Ako je to drugo i samo pokrenuto, onda ono opet mora biti pokrenuto nekim drugim pokretačem i tako u nedogled. Budući da beskonačan niz nije moguć, mi dolazimo na kraju do jednog prvog pokretača, koji pokreće sve ostalo, i kako kaže Akvinski, «svi rezumeju da je to Bog».

    Drugi dokaz, takođe polazi od konkretnog sveta, u vezi sa uzrocima i uzrocima uzroka.Naime, ništa ne može biti uzrok samoga sebe, već kao što često vidimo u društvu i prirodi, svaka posledica ima svoj uzrok, a taj je uzrok opet tek posledica nekog drugog uzroka. Na kraju, pošto je nemoguće produžavati do u beskonačnost niz uzroka uzroka, nužnim načinom mora da postoji prvi i eficijentni uzrok svega, «koga svi ljudi nazivaju Bogom». Takođe, Akvinski u sledećem dokazu Božje egzistencije ukazuje na očiglednu činjenicu da sve u prirodi ili u društvu, pre ili kasnije, nestaje i izloženo je propadljivosti. Ta činjenica, pak, pokazuje da sve što vidimo da postoji može kako tako i da ne postoji, filozofski rečeno sve je kontigentno a ne nužno; zato mora da postoji nužno biće, koje je razlog i davalac egzistencije svemu drugom. Jer, ako ne bi postojalo nužno biće – Bog – onda ne bi postojalo uopšte ništa. Interesantno je da sv. Toma Akvinski ove dokaze preuzima i dalje razvija od helenskog filozofa Aristotela, iz njegovog spisa «Metafizika».

    Međutim, ako se argumenti Akvinskog mogu dovesti u pitanje, s obzirom da je bio svešteno lice, onda je mnogo teže osporavati filozofiju Baruha de Spinoze. Ovaj filozof, koji je inače bio optuživan za ateizam, u njegovom spisu «Etika», piše i ovo: «Nužnim načinom postoji Bog, ili supstancija koja se sastoji iz beskonačno mnogo atributa, od kojih svaki izražava večnu i beskrajnu suštinu».(postavka XI, prvi deo). Po mišljenju ovog filozofa, besmisleno je zamisliti da Bog ne postoji. Zaključujući još jednom da «prema tome, Bog nužnim načinom postoji», Spinoza čak zaključuje da «Otuda ne možemo biti sigurniji u postojanje nijedne druge stvari, nego u postojanje Bića apsolutnog, beskrajnog i savršenog, to jest, Boga».

    Kod Dekarta, postojanje Boga je ne samo spoljna činjenica, nego i temelj i sastavni deo njegovog filozofskog sistema. Slično kao Spinoza, Dekart zaključuje da nužnim načinom postoji Bog, «od kojeg zavisim i kojem dugujem sve što imam».(iz spisa «Reč o metodi»)

    Iako je Kant bio protiv metafizike, i kritikovao je, osporavajući mogućnost da se racionalno dokaže postojanje Boga, ipak je u njegovoj filozofiji morala, upravo postojanje Boga garant celokupnoga moralnoga poretka.

    Dakle, budući da su filozofi koje smo pomenuli, kao i mnogi drugi koje nismo, jasno sagledavali Boga, njegovo postojanje, bilo da su činjenicu Božije egzistencije samo konstatovali ili je uzimali za osnovu svoje filozofije, onda se pokazuje da misao o Bogu i vera u Boga, nasuprot onim optužbama, nisu izraz zastarelosti ili zaostalosti. Zato Hegel i kaže: «Nauka o Bogu je jedina filozofija», zato je za njega filozofija, ukoliko je istinita, «neprekidno bogosluženje». Zato možemo da kažemo da najviše mesto u oblasti ostvarenog duha, pripada upravo misli o Bogu, te da je, konsekventno, verom u Boga opredeljena egzistencija esencijalna, i prepoznaje se njezina pripadnost uzdizanju duha do uzvišenosti. Kada bi se ateizam uzeo kao istinit, onda jednostavno ne bi bilo filozofije, ni u njenom helenskom, ni u njenom novovekovnom obliku. Kada bi se ateizam uzeo kao istinit, onda bi se esencija odvojila od ljudske egzistencije, te bi se ateizirano padanje i propadanje završilo u izjednačenosti svetosti i svetovnosti, dakle do gubljenja svetosti u srozanoj svetovnosti. To jest, izgubila bi se ljudska ontološka differentia specifika, pa bi se kvaziegzistencija, puko postojanje- bez- Boga, izjednačilo sa valjanjem u blatu sa svinjama.”

    • Kakav debilan tekst prožet nadmenim bespotrebnim potenciranjem autorovog navodnog poznavanja latinskih izraza, apsolutnim glupostima, neistinama i naravno katastrofalnim logičkim greškama! Strašno!
      Autor Mr. Bojan Jovanović je debil.

      najbolje je ukazati da […] nema ni jednog značajnog filozofa koji nije poznavao i priznavao Bogu egzistenciju” – argumentum ad verecundiam i/ili argumentum ad populum u zavisnosti od namere “autora”

      svaka stvar koja se kreće pokrenuta je od nečeg drugog” – first cause argument, glupost: http://wiki.ironchariots.org/index.php?title=First_cause

      Drugi dokaz […] mora da postoji prvi i eficijentni uzrok svega” – je samo preformulacija prvog, dakle samo ponavljanje, pomenutog first cause argumenta, dakle glupost: http://wiki.ironchariots.org/index.php?title=First_cause

      filozofski rečeno sve je kontigentno a ne nužno; zato mora da postoji nužno biće” – neosnovana besmislena tvrdnja! Zašto ne bi moglo sve da bude ne nužno? Po čemu? Klasičan argumentum ad ignorantiam.

      ako se argumenti Akvinskog mogu dovesti u pitanje, s obzirom da je bio svešteno lice” – katastrofalna glupost uz korišćenje ad hominem pretpostavke radi izvlačenja! Kvazi-argumenti Akvinskog se ne dovode u pitanje zato što je on bio sveštenik već zato što su besmisleni i glupi!

      Ova baljezganja Spinoze uopšte nisu vredna analize. On “misli” da “mora” i onda zaključuje da, jelte, naravno da mora! Genije…

      Dekart temelji celu svoju filozofiju na nedokazanoj pretpostavci, super… Mada na osnovu samo jedne rečenice nema šta dalje da se analizira.

      Kant je isto pomenut onako usput, bez detaljnijeg iznošenja informacija, tako da ni tu nema šta da se komentariše, osim da je njegov garant celokupnog moralnog poretka nepostojeći, tako da, good luck with that…

      I na kraju, šlag na torti gluposti, genijalan zaključak… Prvo, piše se “differentia specifica”, ali dobro. Zaključak je toliko debilan, nevaspitano bezobrazan i krajnje malouman da jedino što normalan čovek može da odgovori je da bi se ipak radije valjao u blatu sa svinjama…

      Sve u svemu, aprolutni debil.

Leave a Reply to Joci Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *